umovanja

Uče nas da nema Boga. Uče nas da je čovjek postao od majmuna.
Zašto se onda čudimo da živimo kao životinje, da se ponašamo kao majmuni i razne druge zvijeri u džungli?
Ne, pogrešno. Zvijeri to ne rade. Zvijeri ne poznaju ubojstva iz ljubomore, zlobe. Ne poznaju likvidaciju. Ne poznaju mržnju, krađe, pljačke, njihovi mladunci nisu iskrvarili pretučeni nasred najprometnije livade u džungli. Ne, nismo niti slični životinjama. Na žalost.

Imam susjede, muža i ženu. Neobično u toj stvari je to da se on prije godinu dana ozbiljno razbolio na bubrege. Njegova vrsna ženica, koja ga obožava, odmah se sjetila da bi mogla biti heroj i spasiti mužu život, i ponudila se da mu ga da. Zbunjene liječnice, zabezeknuti prijatelji, očarana rodbina njezinim velikodušnim darom i svekolikom žrtvom.

Znam ih godinama. Prvi susjedi, vrata do, balkon do. Gotovo da si možemo proviriti u tanjur, no svakako možemo čuti kad jedna od nas povisi ton na muževe ili djecu. Ili ako nam netko digne živac. Naši muževi uglavnom ne viču, za to smo nas dvije. Ako čujete bum! od vrata, budite sigurni da ih nije povukao propuh.

Nikada nisu ništa prigovarali, nisu ogovarali, nisu se žalili, nisu se svađali sa susjedima, uglavnom, kada mi njezino dozivanje i pozdravljanje preko balkona i priče o vešu i vremenu dodijaju, skupim razuma koliko imam u tom trenutku i zahvalim Bogu na takvim susjedima. Nemo'š bolje.

Uz jednu našu kavu, nakon njihovog izlaska iz bolnice nakon pretraga za transplataciju, shvatim (ipak nismo bili tako dobri, nismo si virili ni u tanjur ni u novčanik), da oni imaju lijepu svotu u dionicama, po mojoj procjeni za dva do tri bubrega. Nakon toga, moj se stav promijenio, ja iz čista mira, ugodnog i dobrog susjeda počinjem mrziti. Sanjam da ga noću hoću umlatiti: kako ti možeš dozvoliti da žena koja ti je dokazala ljubav nudeći bubreg, zašto je ti ne možeš poštedjeti da bude izmasakrirana i ostane invalid s jednim bubregom (koji će možda besprijekorno raditi), a za tebe nema nikakve garancije da ćeš ga primiti i da će preuzeti funkciju? Zašto ne prodaš komadić svojih ljubljenih dionica i kupiš si na tržištu bubrega jedan, pa ako ga ne prihvatiš, ona ostaje kao joker.

...zašto nisi lijepo na listi za donaciju i nastaviš neko vrijeme ići na dijalizu koju si lijepo prihvatio (kako će to moj dragi preživjeti, slab je, šmrc!). I kad se raspitivala ženica bi li mi dali bubreg svome mužu, meni se sada nameće pitanje: koji bi muž prihvatio da mu žena bude operirana, osakaćena, da njemu možda bude bolje, a sasvim sigurno postoji nekoliko paralelnih opcija? Tko ima pravo odlučiti o svom tijelu, svom zdravlju, o tome hoće li ona biti sposobna biti jednog dana zdrava baka svojoj unučadi? I, što njihov sin misli o tome? On je, koliko znam, samo tiho plakao zbunjen majčinom odlučnošću da se žrtvuje za muža i vjerojatno, još zbunjeniji očevom indiferentnošću da bilo što komentira, odlučuje, raspravlja i razgovara sa ženom. Njegova operacija bila je gotova stvar. Uzgredne poteškoće, koje će proći njegova žena, samo su prolazne nezgode za koje njegov sebični um ne može povezati da će koštati direktno njega. Jer, neće dugo moći dodavati mu čarape iz ormara, donji veš, kuhati lešo, peći i pirjati posebno, strogo se pridržavajući propisane mu dijete.

Čime je ona zaslužila muža koji ne može zbrojiti dva i dva, koji nije u stanju odvagati rizik? Ali, planira kupiti još ljubljenih dionica, nek se nađe. Trebati će mu, kad se opet povede razgovor o njima, da ih ima što više. Uštedjet će na bubregu.

Oduvijek se pricalo, saputalo i govorkalo o kojekakvim grijesima katolickih svecenika, ljudi koji bi, kao trebali biti sveti, a oni upaadaju u ljudske stvari, u grijehe tijela. O njima smo medjusobno razgovarali, priznajmo, afirmativno, uglavnom sretni da I oni grijese, a pomalo im odobravajuci, kakvi su to fakini, pravi muskarci koji ne propustaju priliku da k se upuste u odnose sa pristupacnim zenama. Kolale su svakakve price, znali su se razni slucajevi, govorkalo o svecenickoj djeci, sve glasnije I u medijima predstavljeni, a crkveni vrh, onaj koji ima najdulje I najsvecanije haljine - o tome je uvijek sutio

Sada su vremena malo drugacija, ili se o ovakvim slucajevima sada govori, ali se ne suska zahvaljujuci dostupnosti medija, o tome da se radi o djeci, a ne o zeni, koja ipak, ruku na srce, moze ako zeli reci NE ili objerucke pristati na tkav odnos koji donosi, priznajmo poprilicno koristi, samo se mora malo tajiti. A ono sto zabranjeno, ljudskom je srcu najdraze, to znamo iz literature I pjesnistva ,zar ne?

Zeljela bih samo, radi istine I razumijevanja upozoriti I na drugu stranu. Pri tom naglasavam I potcrtavam da ni u kom slucaju ne opravdavam i ne gledam blagonaklono na niti jedan takav slucaj, da ih smatram krajnje gnusnim I zlim I kao takvim podloznim svakoj sankciji koju propisuje zakonodavstvo ove drzave, u ovom svijetu. U drugoj drzavi, u Kraljevstvu, suditi ce Stvoritelj. Dakle, svima onima kojima je Bozja rijec – Biblija temelj I osnov vjere, polazna I zavrsna tocka vjerovanja u Boga, dakle samo njima, jasno je da je institucija celibate koja je uvedena u katolickoj crkvi kao neprikosnovena odluka, potpuno u suprotnosti sa Biblijom.

Bozja rijec jasno I glasno govori :” Duh izricito veli d ace u posljednja vremena neki otpasti od vjere I pristati uz prijevarne duhove I djavolske nauke, podmukle lasce, koji su ozigosani u vlastitoj savjesti, koji ZABRANJUJU ZENIDBU… “ 1. Timoteju 4 1-3.

“…I da o svim gradovim postavis starjesine kako sam ti osobno naredio: ako je tko besprijekoran, jedamput zenjen, ako ima djecu vjernike koja se ne mogu optuziti zbog razuzdanosti I nepokornosti. Jer nadglednik, u svojstvu Bozjeg upravitelja, mora biti besprijekoran: ne samodopadan, ne sklon srdzbi…”Titu 1. 7-9

Ta pogresna odluka I na svaki nacin suprotna Bozjoj volji, odluka u kojoj su ljudi koji srcem zele sluziti Bogu ucijenjeni neprirodnim nacinom zivota za koji je Pavao rekao: “Dobro je za covjeka da ne dira zene, ali zbog pogibli od bludnosti neka svaki ima vlastitu zenu I svaka vlastitog muza…”1. Korincanima 7 1-2. “Neozenjenim I udovicama ipak velim da je za njih dobro ako ostanu kao I ja. Ali ako se ne mogu uzdrzati, neka se zene I udaju, jer je bolje zeniti se nego izgarati od strasti. “(1 Korincanima 7, 8-9)

U svako slucaju, ne postoji biblijski princip u kojem svecenici, starjesine I djakoni trebaju biti neozenjeni. U Starom zavjetu svecenici su bili muzevi, ocevi, ratnici I radnici, a u Novom znamo jedino za Pavla da nije bio ozenjen I to VLASTITOM odlukom. Svi Isusovi pratioci bili su najvjerojatnije ozenjeni, a za neke znamo sigurno.

Posljedica neposlusnosti je sveprisutna homoseksualnost, pedofilija, vanbracne veze, pobacaji, razoreni brakovi, cedomorstva po samostannima. No, jesu li samo svecenici krivi? A njihov prljavi ves viori na stranicama dnevnih I zutih novina!

Evo me, nakon godine i pol. Onda znate da me nešto dobrano streslo. I to, naravno, opet sam u opoziciji. Dok cijeli svijet hrli gledati Borata, novinari pišu o njegovoj masnoj zaradi, kritičari ga nazivaju najsmješnijim filmom svih vremena, ja sam u banani....

Sa svojim dragim mužem odlučila sam skoknuti po svoju porciju smijeha u Cinestar, i šta je ziher je ziher – na Borata. Izišla sam iz dvorane razočarana, obeshrabrena: ima li na ovom svijetu išta smiješno u zadnjih par godina?

Naime, film je koncipiran kao reportersko putovanje Kazahstanskog novinara Borata kroz Ameriku s namjerom da je bolje upozna i to prenese svojoj naciji u svrhu napretka i obrazovanja... I kao ideja činilo se da ima bezbroj mogućnosti graditi humor na temelju jezične barijere, kulturoloških različitosti, i slično.No, scene i dijalozi koji su nosioci humora u tom fulmu baziraju se na promicanju incesta, popularizaciji pedofilije, ismijavanje na temu mentalno retardiranih, iskorištavanju nezaobilazne poze 69 u muškoj gologuzoj tuči u hotelskoj sobi od kojih je jedan dasa kralj pretilosti i kao vlasnik takve mase, za pretpostaviti je da je to samo po sebi smiješno.

Pretjerivanja u humoru (ne zna upotrebu WC-a, pa domaćicu pita kamo da spremi proizvod svojih crijeva koji valjda nosi u vrećici iznad stola, koketiranje sa homićkim forama («razvalili su mi anus, htjeli nešto gurnuti» i sl...), uglavnom, parada prostakluka, neukusa, jeftinoće...

Najzanimljiviji je kraj filma u kojem je Borat u posjeti nekoj pentakostalnoj zajednici (to je kršćanska denominacija koja slijedi Bibliju – ima još crkvi osim katoličke, btw), u kojoj se on, kao obrati na kršćanstvo umjesto štovanja nekog orla ili sl. i vraćajućoi se u svoj kraj, ovoga puta više ne proganjaju Židove, nego ih razapinju na križ i bodu vilama (jer im je proganjanje i maltretiranje Židova u tom selu glavna zabava).

Nameće mi se pitanje, zamislite da su muslimani napravili film koji bi bio neka paralela Boratu – ubijali bi ga dugo i polako, a da je nemusliman napravio film o Muhamedu ili Alahu, letjeli bi u zrak svi šminkerski položaji unutar njegovog grada, države, kontinenta i sl. Sjetite se samo što se događalo kad je netko nacrtao Muhameda sa drugačijim turbanom... bilo je frke i na blogu. A mi sami sebe... uf. Uglavnom, fuj.



Update:
Čujem iz sobe da prijatelj mog sina spminje jednu scenu ih filma. uglavnom, i on ga je sinoć gledao, prepričava ga mom sinu, umire od smijeha. Pogodite koja mu je najsmješnija scena? Naravno, ona meni najodvratnija – tuča dvojice muškaraca u hotelu.


Možda sam ja gledala neki drugi film...

. Najgora, najsmrdljivija govna. I sram me je što pripadam ovom usranom narodu, čija opća svijest nije ništa bolja od svijesti obične kokoši, samo ona sere po svom dvrištu. Za razliku od nas. Mi seremo svuda naokolo. Gdje god stignemo, gdje god nas zapadne da odemo, mi ćemo se osramotiti.

Jasno, nogomet je anno domini tamo neke bio medij preko kojega su za nas u svijetu dobrano čuli, i to po najboljemu. Naravno, dobro nam je išlo. Večeras nam nije dobro išlo, i naravno – stadion je najebao.

Ovo nije pristojan post, ne može biti pristojan kad je tema usrana i kada naš nogomet smrdi širom šora, gdje se god išta održava, bilo kakva glupa utakmica, lige, prvensntva, uvijek će naši mladi i stari majmuni napraviti milijun psina. Sirene hitne pomoći tuliti će naokolo da pijane, dokone, besposlene, ali ipak štetne, napušene i nafiksane kretene dopreme do raznoraznih bolnica, da im vidaju rane, čiste krv, daju krv, prazne želudac, namještaju kosti, uglavnom daju sve što im treba kako bi se ujutro sretni i zdravi vratili doma.

Majku im njihovu! Razvaljeni stadioni, uništeni, porušeni, razbijeni i na svekolike najmaštovitije načine devastirana (lijepa riječ, zvuči intelektualno) obnavljaju se brzinom zvuka, sve se vraća za tili čas u prvobitno stanje, dok rijeke siromašnih penzionera čekaju u nekom redu za bijedu od svojih mirovina, kuhinje Crvenog križa su prepune, čeka se u redu za grah ili neku kašu za koju su sastojke donirali rijetki dobrotvori.

Nema tog auta, vlaka, autobusa, ni tog stvora, ni te momčadi nad kojom mi ne bi bili bahato nadmoćni, koju ne bi barem pokušali pobijediti u bezobrazluku, huliganstvu, nabrzinu spjevanim pjesmicama, naravno uvredljivog i vulgarnog sadržaja prema bilo kome, najdraže i najmilije prema vlastitom treneru, predsjedniku ili nekom drugom važnom facom. Šta ti je psihologija mase! Ubilačka, samoubilačka, kukavička!!!

A naši glupi muškarci, sinovi, muževi i ini blesani hitaju, gledaju, živciraju se, navijaju, kupuju fan odjelca i rekvizite nekog, bilo kojeg kluba u kojemu se igračima stručno jebe za gledaoce, i svaki onaj koji je makar izdaleka namirisao nogomet dobrano je omastio brk!!!

I jebe im se živo za poginule i nastradale navijače. Njih uvijek ima dovoljno. To je pitanje časti i prestiža da navijamo za nekoga i da se divimo njihovim postignućima. Čas iznimkama, nemojte sitničariti. Globalno gledajući, zakonom pod prijetnjom strijeljanja bih zabranila profesionalni sport. Čemu on vodi??? Uglavnom samouništenju. Odjebite s Kostelićima, o njima će jednom pričati Ivica i Janica, pod stare dane, kada tate više ne bude. I tako dalje. Mi nemamo blage veze. I, baš ako hoćete znati, zašto naše sportašice imaju problema baš sa hormonima štitnjače? Slučajno?

Jebe mi se i to.

(Malta - Hrvatska 1:1)

Sigurno vam je jasno da će vas uvijek kritizirati, ma što napravili. Ovisi samo o vašem položaju i radnom mjestu, ulozi u svojoj okolini i obitelji, ovisi o tome zapravo, koliko ste izloženi pogledima i procjeni onoga što radite.

Iako uglavnom znam da je nemoguće svima ugoditi, i da me ne bi trebala smetati nečija kritika, svejedno se nekada nađem u stanju da mi je jednostavno krivo zašto mi netko ne odobrava to štio radim, mislim ili samo želim, kad je to tako suuuuper.

Zato želim s vama podijeliti jednu vrrrlo poučnu priču:

POUKA:

Uvijek će te kritizirati i pričati loše o tebi što od ti napravio… teško je svima ugoditi, a teško je pronaći osobu kojoj ćeš biti dobar upravo takav kakav si. Zato živi kako vjeruješ i radi što ti srce kaže. Pjevaj, smij se, pleši, ljubi i uživaj u svakom trenutku svojeg života. cilAko na svom putu do cilja budeš zastajkivao da kamenom gađaš svakog psa koji na tebe zalaje… nikad nećeš stići do cilja. (kažu da je to rek'o Dostojevski).

Hercegovci. Nikada ih neću razumjeti. Niti tu zemlju koja se pravi ponosna i hrabra, koja se poziva na Boga, vjeru i hrvatstvo...

Već na samom ulasku, kod Imotskog, u Gorici ili tako nekako, - živi smijeh. K'o da ulazimo u Albaniju (sjetite se viceva o Albaniji): s naše strane zidani granični prijelaz koji se samo veličinom razlikuje od onoga prema Sloveniji, osvijetljen, široki prilazi u nekoliko traka. I onda prijeđemo i stanemo pred neki kiosk, ispred kojeg sjedi jedan carinik, a pored njega stoji i lupka ga nestašno po glavi mrseći mu kosu – njegov kolega. Odmah dobijam dojam da ulazim iz jedne pošlihtane zemlje u kojoj vlada red i nered u jedan drugi svijet – neozbiljnosti, nestašluka i posvemašnje bezveznosti koja ljudima slobodnog duha daje potpunu slobodu djelovanja: u svim smjerovima.
Zemlja bezakonja: računi se izdaju bez žiga i potpisa, na komadu papira, pokatkad običnog, zdravstvena zaštita podliježe zakonu narodnih običaja i tradicionalnog cjenika za pojedine preglede – od sto maraka običnog pregleda do petstotinjak za porod i više za neke kompliciranije zahvate.
U prometu se ljudi pridržavaju svojih pravila oslonjeni na zdrav razum: iako je crveno, a nitko ti ne smeta, slobodno skreni desno, ionako nikome ne presjecaš put. Žmigavac se u svakom slučaju koristi kao nepotreban šminkerski detalj kojima se posjetioci Mostara služe za prestrojavanje i skretanje. Malo je štete ako nekoga i zakačiš, sva vozila nose ožiljke iz starijih i novijih limenih susreta, a nije isključeno da se i kakva krava očešala o retrovizor ili oštetila auto, jer se one slobodno šeću većinom prigardskih cesta općine Široki. Moj dvanaestogodišnji vento bio je jedan od reprezentativnijh primjeraka vozila na cesti. Otkud silne laži o hercegovačkom bogatstvu, kad im je prosjek voznog parka brat-bratu trideset godina?!

Red u banci samo je fiktivne prirode: moja kćer i ja stojimo ispred ulaska u «buksu» tzv.sobnog bankara, kad ravno s vrata ulazi žena i pravac ispred ljudi koju su taman ustali sa stolca osobnog bankara – i sjeda, ničim ometena. Kad sam joj objasnila da me odgurnula kao neki fikus koji je tu samo da smeta, začuđeno je podvikivala pa nemojte se ljutiti, nisam ja znala da i vi čekate, evo samo izvolite, kad toliko žurite...
U dućanima, svi smo na ti, Nema uštogljenog vikanja, potpuno slobodno možeš stajati pored frižidera sa suhomesnatim narescima i čekati da koleginice završe trakavicu o mužu jedne treće, i tek onda mirno možeš zatražiti šta ti treba. Naravno, svi smo na ti.
Još je jedna osobina kojom se Hercegovina voli pohvaliti – skromnost. Nisam je susrela u ljudima, svaka priča uz koja me okrznula, veličala je govornika kao takvog, njega i njegovu obitelj, ja pa ja spika u punom je zamahu na svakom koraku, u svakoj kući, hvalisavost i naravno, uspoređivanje na štetu pripadnika neke druge obitelji, tek je uzgred spomenuta...

Majstori su za pronalaženje nježnih riječi za neke postupke, najnormalnije smatraju da je snalažljivost sinonim za krađu, spretnost za laž, psovka da je tek poštapalica...Prijavljivanje u Hrvatskoj kako bi se zboksalo pravo na doplatak, zdravstvenu zaštitu, potpuno je normalan i prihvatljiv način života, Hrvatska je ionako država u koju dolaze studirati, koristiti sve privilegije koje se mogu izvući poznavajući rupe u zakonu ili barem nekoga ovdje, Hrvatska je zemlja u koju se većina dolazi zaposliti, oženiti, zemlja čije Zagorce, Dalmatince, i naravno, Zagrepčane, nitko dolje ne voli... Od kaj im se diže kosa na glavi, kojim to jezikom govoriš, zagorskim, je'l?, potpuno ignorirajući činjenicu da barem u širokobriješkoj općini uglavnom ničega hrvatskog nema.

Ipak, vjerovali ili ne, volim tu zemlju i te ljude, volim tu obitelj za koju se većina stvari tiče, jer je ta obitelj iznjedrila mog muža, a on opet – je'l moju djecu... Volim svog svekra kad mi kaže hvala jer ne treba (kako se sam ponudio)da pita u susjednoj kući je'l Tomo tamo?, kao da ja njemu pravim uslugu... Volim svoju svekrvu koja se voli brinuti oko svega i svačega, čisto navike radi, kukati nesigurnosti života,iako ne vidi da žive bolje nego kad su bili prvi u općini u uzgoju duhana, draga mi je i strina koja planira umrijeti već dvadeset godina, neprekidno plače što nema djece i da zato pati u pedesetogodišnjem braku i svakog ljeta tvrdi da je ta godina posljednja u njezinom životu; volim njezinog muža, (istodobno svekrovog brata) koji malo priča, puno radi, samo se smješka, toplo pogledava unuke i nosi ih, ljulja, vodi i čuva, on koji je cijeli život vrijedno radio na zemlji poslove drugačije od brisanja uprljanih ručica... Volim svoju jetrvu dugog jezika i teške ćudi, jer se brine i podnosi sve njih zajedno u jednoj kući, jer su moja djeca preko ljeta s njom sigurna, jer je izuzetno vrijedna i snalažljiva domaćica, radnica i majka, snaha i supruga...

I tu zemlju koja je miljama daleko od ijednog Božjeg zakona, miljama od ijednog državnog zakona, neka mutna točka na plitičkoj karti svijeta – nijedan segment života nije točno definiran, porodiljski, zdravstvena zaštita, prava iz radnog odnosa (što je to), porezni sustav, status sudionika u ratu i njihova prava i «prava» onih koji su rat gledali izdaleka, ali su se spretno okoristili nekim materijalnim pogodnostima... (ups! možda sam prešla već na Hrvatsku!)

Nema me dugo, dugo, hvala što primjetiste. Skužila sam u zadnje vrijeme da bih trebala nešto pisati, možda nešto angažirano, kao dosad, no ponestalo mi tema, zapravo motivacije. Da, prije bih mogla reći – motivacije. Sve su teme ionako prožvakane, svi su o svemu već sve rekli, a imala sam podosta obaveza ove godine i ovo ljeto. Već sam u jednom davnom postu napisala da se svi poprilično emotivno angažiramo oko tragedija na nekoj udaljenoj paraleli, oko potresa u Aziji i gladi u Africi, pravima Indijanaca u Indiji (haha), a next door, vrata do – netko treba našu pomoć, uslugu ili samo lijepu riječ…

Kako sada stvari stoje, u subotu, ranoujutro, krećemo prema Hercegovini, u kojoj mi je sin, i to obalom. Naokolo je bliže, zar ne? Moram prošetati nove badiće i priviknuti se da ne moram uvlačiti više one željezne dijelove natrag u grudnjak, sad je sve super. I da provjerim ima li čudesna juha ikakvog djelovanja s obziromj na obim mog struka i zanosnih bokova? Djeluje li navedena juha iako redovito obilazim Vinceka i mljackam nad šampitama, kremšnitama, kesten roladama, voćnim kockama sa preljevom od želatine, baklavama i sladoledu od svačega sa šlagom i čokoladnim preljevom?

Kada se vratim, nakon otprilike tri tjedna, odlučujem pisati ponovo, ozbiljnije. Ja vas obilazim, kao što ste neki primjetili, povremeno i nakratko, kada na poslu ulovim vremena, a od doma sam odustala. E, da, trebati ću pomoć oko uređenja svoje stranice, samo mi nemojte reći da je to lako i da mogu sama. Ne mogu sama, treba mi netko objašnjavati, tumačiti, a ja trebam zapisivati i virkati u zapise kada mi nešto ustreba. Prošla sam osnovni kompjuterski tečaj, i to cijeli niz u paketu, ali nigdje niti riječ o uređenju bloga??? Ja mislim da su oni nešto fulali, trebao je jedan tjedni tečaj samo o tome, pa to je najvažnije!?

Pisala sam već u svom starom postu o našem nevjerojatnom dobitku u Dioninoj Uskršnjoj nagradnoj igri. Danas, dva mjeseca kasnije, pokušati ću vam približiti kroz što je moj muž prolazio da bi ta nagrada i došla kompletno u njegove ruke:

Dakle, 13 travnja izlazi sitno tiskan popis dobitnika u nagradnoj igri Diona, moj muž u polumraku periferijskog kafića, čekajući vlasnicu istog, škiljavo pročita svoje kratko ime i prezime kao dobitnika glavne nagrade – skutera. Srce mu se preplavi neodoljivom spoznajom: JA dobitnik, i sveudilj klikćući, bez cenzure zove kćer i obavještava je da je dobila skuter i da će ga, naravno, voziti i sve ostalo što uz to ide. Na drugom kraju grada, u našem domu, sveopće veselje, moji nasljednici skaču i vesele se, nakon priličnog broja događaja po kojima smo već bili poprilično sigurni da smo glavni likovi u nekoj pušioničarskoj seriji, konačno – ni manje, ni više, glavni dobitak.

Iako znamo da je prosječna cijena skutera desetak tisuća kuna, nije nas baš jako razočaralo kada smo saznali da za ovaj ne treba niti vozačka dozvola, da je najjeftiniji na tržištu i da mu je prodajna vrijednost 5700. Glas razuma je prevladao i odlučili smo ga prodati (za tisuću manje, jer to je jedino moguće), prije nego naša kćer upotrijebi odmah nabavljenu kacigu i bubrežnjak i ostavi život negdje na cesti…

Marketinška služba Dione poziva mog muža, obavještava ga o onome što je nakljucao u mraku onog kafića, a on, u maniri pravog dobitnika, donosi nešto pića i par kolačića, što se i priliči novopečenom vlasniku – skutera, razdragano prima čestitke, slika se uz isti, široko se smiješi blistavo sjajeći…

Vrlo brzo se ispostavilo da postojeći papiri nisu dovoljni, u MUP-u ga opominju da nedostaje originalni račun od uvoznika prema Dioni i carinska deklaracija i potvrda o nagradi. Netko u Marketinškoj službi obećava da će sve biti dostavljeno.

Nakon nekoliko dana gospođa Mikulek iz marketinga kaže da su svi ti papiri koje je dobio uz skuter – dovoljni. Ponovo muž odlazi u MUP, poziva svojim mobitelom navedenu gospođu, i djelatnica u MUP-u objašnjava petnaestak munuta što i zašto treba. Nakon nekoliko dana, muž ponovno kontaktira g-đu Mikulek, i ona veli da muž nazove uvoznika u Stobreč Aran – kuhinje pa da se dogovori za račun i carinsku deklaraciju. U tom tel. razgovoru, g-đa Stipinović, predstavnica glavnog uvoznika skutera kaže da sve papire može dobiti samo Diona, kao naručitelj nagrade..

G-đa Mikulek ljubazno šalje mog muža ponovo u MUP, da još jednom dobije informaciju što od papira treba. Tješeći se da su ovo slatki problemi, muž ponovo ulazi u sobu 35, već u prijateljskim odnosima sa stanovnicima iste, i ponovo zovu gospođu Mikulek, opet je tema carinska deklaracija i račun.

Prolazi pun mjesec, navedena gospođa je na godišnjem, slučaj preuzima Ivana Gavrilović, njezina tajnica obećava sve riješiti u kratkom roku. Nakon dva dana, muž ponovo zove istu tajnicu koja zacvrkuće „Oprostite, podsjetite me, o čemu se točno radi?“ Tu moj muž puca po šavovima, spreman da budući da do sada nije zgazio baju, ovoga puta sve nadoknadi… Tajnica zauzme ozbiljan stav i prozbori: „Dobili ste glavnu nagradu, i još niste zadovoljni?“Tada joj moj muž objasni da on nije dobio nikakvu nagradu, da je on samo skladištar skutera, i da ako se ti papiri ne riješe u roku dva dana, da će pozvati novinare i upriličiti vraćanje glavne nagrade i naplatiti uskladištenje i čuvanje skutera u skladištu firme u kojoj radi!

Budući da je moj muž bio nemoguće dosadan zbog nekoliko tričavih papira i sve ih je maltretirao, kako samo to on zna, već iscrpljeni od njegovog traženja da dobije uz skuter i papire sa kojima ga može registrirati ili prodati, slučaj preuzima gospođa Alisa, od početka. Već je prošlo mjesec i pol od dobitka, Alisa nema pojma, ponovo moj muž odlazi u MUP, sad već na per tu sa sjediocima u sobi 35, i opet – ista priča – koji papiri trebaju da se registrira skuter….

Saga o skuteru je gotova, hvala Alisi iz Dione čudesa.

Tabu tema je otvorena. Povremeno se pojavi, bljesne, zauzme dio medijskog prostora, uglavnom senzacionalističke, bombastične priče o prijetnjama, batinama, seksualnim zlostavljanjima (čujem sada i sa obje strane: i učenice provociraju profesore), sve do pokušaja ubojstava i ubojstava…

Ali, vratimo se svakodnevici. Onome što se dešava u svakoj školi, u svakoj smjeni. Gledano iz pozicije đaka koji redovito ide u školu i trudi se sve svoje obaveze ispunjavati na vrijeme i korektno. Znam da postoje i oni drugi, i da postoje profesori koji su žrtve, ali oni sada nisu moja tema.

Glas nas roditelja, pogotovo srednjoškolske djece i glas naše nezadovoljne djece teško se probija zbog straha od revanšizma i nemogućnosti dokazivanja bilo kojeg navoda.. Naglašavam ovdje ulogu profesora u odgoju naše djece, ma koliko oni vikali da se odgoj događa doma: da, ali i oni sudjeluju, barem pasivno. Promatraju naša djeca njihov odnos prema učenicima i tako stvaraju svoj odnos prema sebi i drugima. Ako je razrednik, recimo zlonamjeran, ili još gore – nezainteresiran za razred, onda to šalje nekim učenicima pogubnu poruku – snađi se sam! U njihovim nezrelim glavama sva su sredstva dopuštena: markiraju, lažu. Mnoga djeca, inače savjesna, jednostavno se prestanu truditi oko pojedinih predmeta, jer: trudio se, ne trudio, opet imaš dvojku, odmah ili na samom kraju godine.

Svi smo čuli za profesore koji na prvom satu objave da oni znaju za četvorku, Bog za peticu, a ostali mogu imati najviše trojku. I tko će im objasniti, kada se to dešava u učionicama, da su ocjene za učenike – i to svih pet ocjena, učenike čija je ocjena pokazatelj i njegovog profesorskog ruda, umijeća i znanja. Previše je razreda po svim školama u kojima je generacijama najveća ocjena - dobar. Lakonski odgovor „…ma oni ništa ne uče…“ samo je alibi za nemoć. Na kraju se to zaista i dogodi: dijete digne ruke od predmeta u kojem uloženi trud obrnuto proporcionalan sa rezultatom dobivenim na kraju, obeshrabreno, prestaje se truditi. Dobije i roditeljski savjet da o tom predmetu prestane voditi računa, jer se suzama i trudom ionako ne postiže rezultat, neka čuva energiju za predmet iz kojega u školi svi razredi imaju sve ocjene! Ispravno? Možda ne, ali korisno i jeftino! Provjereno u osnovnoj i srednjoj školi.

Prigovori, primjedbe, naša nezadovoljstva posustaju pred rečenicom da je srednješkolsko obrazovanje neobavezno, i molim lijepo, ima i drugih škola ako niste zadovoljni. Nepravde i frustracije koje djeca doživljavaju, a naročito ona koja nemaju razumijevanje roditelja, ogromna su i opasna. Dakle, djeci su vezane ruke za sve nekorektnosti profesora i naročito (!) razrednika za kojeg uopće ne znam kakve ima obaveze i zadatke prema razredu, to nigdje ne piše, barem ja to nisam našla. Samo znam da traljavo vođenje razreda, bez satova razredne zajednice i pristojnih razgovora s đacima, tendenciozno obraćanje učenicima, ponekad uvredljivo (nije seksualno, pa je bez sankcija), prozivanje pred cijelim razredom („…tvoja mama kaže…“), korištenje saznanja dobivenih na informacijama i podrugljivo plasiranih pred cijelim razredom, i sve to i još puno, puno, više stvara odbojnost, otpor i mržnju prema školi koju je dijete samo odabralo, dijete se odlučuje za maturalnu radnju ne iz predmeta potrebnog za upis na željeni fakultet, nego za predmet koji ga fakultativno zanima, više kao hobi, zbog profesora koji je izvrstan!

I, što sada? Što sa drugim djetetom koje će vjerojatno biti sa svim odličnim ocjenama, djetetom bez problema u učenju i vladanju, kuda s njim dalje? Postoji li gimnazija u kojoj postupaju s učenicima kao s osobom s imenom i prezimenom, čija riječ nije odmah, na prvu, okarakterizirana kao laž ili pokušaj „muljaže“, postoji li škola su kojoj su SVI predmeti obrađeni na način koji propisuje ministarstvo i u kojoj svi razredi imaju sve ocjene? Škola u kojoj će moj sin zaista moći poštovati profesora, jer koliko god im govorili da moraju poštivati starije, znamo da je poštovanje kategorija koja se stječe, a ne koja se dobiva naredbom!

Da zaključim: profesori su ljudi, imaju pravo na propuste, na loše dane, ali htjela bih da se ne zaboravi – i u školu idu ljudi (da postanu Ljudi).